razmišljam o ljudima kojima rodjendani padaju u vreme pandemije i o tome koliko im nije lako. pogotovo ako su došli do neke okrugle cifre koja sama po sebi, hteli mi to ili ne, donosi zapitanost i neku vrstu rezimea. presek stanja. kakav nam je život bio do sada, šta smo sve postigli, a šta nismo…
sećam se odlično svog 46. i 47. rodjendana, jedan iza drugog, a potpuno različiti jer mi se za tih godinu dana desio čitav svemir. okrenula sam se naglavačke.
taj 46. sam provela u punoj kući prijatelja. bilo je sigurno 15 žena, sve meni bliske, ali ja nisam bila na dobrom mestu. takav mi je period naišao. nemoguće ga je bilo izbeći i to sam znala. znala sam i da će proći, samo nisam znala kada i to me je od svega najviše plašilo. ta neizvesnost, odnosno odsustvo kontrole. ozbiljno sam pomišljala da ću da zglajznem usput dok se sve ne završi. kao da zaboravimo sebi da damo kredit za sve šta smo do tada postigli. ali, to je stvar koja se uči tako što prolaziš kroz takve situacije više od jednom. makar ja tako. verujem da ima i onih koji skapiraju iz prve.
47. rodjendan sam provela sama sa sobom. nikoga nisam videla osim svoje ćerke koja je došla tokom dana na par sati. bila sam u miru. nisam imala potrebu za ljudima, ali sam zato imala potrebu za sobom. ni malo patetike nije bilo u tome, jednostavno sam želela da budem sama u svom društvu. samo godinu dana od prethodnog rodjendana.
svi odgovori su uvek u nama, a ne izvan nas. kada kreneš da kopaš, iako to putovanje skoro nikad nije prijatno, ako si dovoljno uporan, dodješ do istine koja je skoro uvek prijatna. jer otkriješ na tom putu sve šta te je kočilo, saplitalo i sabotiralo, i onda ti ne preostaje ništa drugo nego da prihvatis. to prihvatanje je pola posla.
ali baš zato što sam bila na tom mestu, mogu da razumem da nekima sada nije lako, pogotovo u ovom ludom trenutku. ali s druge strane, nikad nije bilo optimističnije da će se stvari promeniti, jer je priroda uzela stvar u svoje ruke. ne čeka nas da krenemo, niti nas čeka da smišljamo nove izgovore zašto još nismo krenuli. ovaj put ona radi za nas, a mi nemamo drugi izbor nego da je pratimo.
nemam egzibicionističku potrebu da se ogoljavam javno pred svima. imam porodicu i prijatelje sa kojima mogu da pričam o ovakvim stvarima. ali verujem da moje reči mogu nekome da pomognu. da razumeju da je još neko bio u sličnoj situaciji, da nisu usamljeni u tome i da će sigurno jednom proći. mada, kada i na koji način, dosta zavisi od njih.
ukratko: srećan rodjendan svim junacima koji slave u ovom ludom trenutku. sami, zatvoreni izmedju svoja 4 zida ili sa svojom porodicom 

28. mart 2020.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *